Početak

Nisam vitka, ali bit ću. Odnosno, vitka sam, ali to je još uvijek dobro skriveno. Ako napišem da sam vitka, onda ću i postati vitka, zar ne?

Zovem se Ines, imam 40 godina, troje djece, niz stresnih poslova, manjak vremena općenito, a pogotovo onog kojeg mogu odvojiti za sebe. Dugo sam smatrala da će se tijelo samo pobrinuti za sebe, da će naći neku ravnotežu, biti zdravo i dobro me nositi po svijetu. Nisam baš puno ulagala u tijelo, vozila me slatka rafinirana hrana (koju sam jela jer volim taj okus ispraznog hrskavog smeća) u kombinaciji sa zdravim obrocima koje sam pripremala za obitelj, a briga za izgled se svodila na to da lijepom odjećom spretno zakamufliram nedostatke te da sam čista, uredna, mirisna i lijepo našminkana. I bila sam u pravu, tijelo se odlično brinulo da ne riknem od te turbo pametne kombinacije i ostala sam prilično zdrava, ali ravnotežu je siroto našlo na 110 kilograma.

Nije to bilo strašnih 110 kilograma, kako 110 kilograma zvuči kad ih netko izgovori. Visoka sam 172, znam se zgodno obući i prilično sam mišićava pa se to i nije toliko vidjelo. Izgledala sam kao da ih imam na primjer 90. I meni se to činilo sasvim OK. Neš ti, malo sam pupasta. No vaga je i dalje govorila 110, koliko god to izgledalo manje. Malo me je to mučilo, nedovoljno da bi izazvalo reakciju. Život je išao dalje.

S vremenom su me počele boljeti noge. Zglobovi, stopala, javljao mi se trn u peti. Zapuhala bih se kod fizičkog napora, bio mi je problem potrčati. Polako me gušilo vlastiti salo, međutim ja se nisam dala smesti, nutela tu, čokolada tamo, keksić ovdje, neko smeće ondje, moji su zubi s veseljem mljeli ugljikohidrate i masnoće s dna kace i radovali im se.

Tu i tamo bih pomislila kako trebam smršaviti. Ne stanem ni u što od svoje lijepe odjeće. Premlada sam da izgledam ovako. Ne osjećam se dobro u svom tijelu. Pogađate, fućkalo mi se živo za te misli. Puštala sam ih da odu kako su i došle i veselo smanjivala stres grickanjem keksića i čokoladica.

Muž mi je u par navrata rekao kako se boji da ću se razboljeti, da ću dobiti dijabetes, da će me stresti srce, ili da ću potrošiti zglobove, sto crnih scenarija. Gledala sam ga kao potpunog luđaka koji me iz čista mira plaši i objašnjavala mu da imam sjajnu genetiku, nigdje nikog bolesnog u mojoj familiji i nek se ne sekira. Naravno, to me ipak malo stresiralo pa sam grickala više keksića. Mislim, stvarno se nisam htjela razboljeti niti se uopće time plašiti.

A onda, jednog lijepog proljetnog dana, prije kakvih pola godine, vozila sam kćer na suvozačkom sjedalu, milile smo kroz gužvu i čavrljale. Odjednom, pogledala me je i uzviknula groznu rečenicu koja mi je otvorila oči: Ajme, mama, kako ti je velik trbuh! A onda je tiše dodala: Moraš smršaviti! Pogledala sam prema dole i ugledala ga: svoj vlastiti pivski trbuh. A ne pijem pivo. I nisam sredovječni muškarac. Kvragu! Kakav hladan tuš.

U idućih par dana svemir se posložio tako da se sve odigra u pravom trenutku. Na internetu sam vidjela članak o trenerici Danijeli Pupovac, na pilatesu su taj dan cure pričale baš o njoj, na putu do svlačionice vidjela sam kako trenira neke cure, sve u istom danu. Sutradan sam je vidjela kod veterinara, preksutra sam joj poslala mail 🙂 I to je bilo to, za par dana sam počela vježbati u njenoj šarolikoj grupi najšašavijih, potpuno nespojivih, ali najboljih žena ikad. U pet mjeseci sam skinula dvadesetak kilograma. A sve to vježbajući naporno, ali zabavno, jedući najfiniju i najzdraviju hranu i otkrivajući koliko je briga za sebe i svoje potrebe dobra, zdrava i potrebna. Čak i kad si zaposlena mama 🙂

Ostalo mi ih je još dvadesetak za skinuti. Ne znam točno koliko. Bit će dosta onda kad procijenim da mi moja bivša odjeća, koje imam pun ormar, ponovno dobro stoji, kad se budem sjajno osjećala u svojoj koži, kad mi se učini da je to to. Tu negdje oko 70 kilograma.

Ove tekstove sam odlučila pisati zbog četiri čovjeka:

1. Sebe. Motivirat će me da živim u više boja, bolje se hranim, zdušnije treniram, pišem. Veselit će me i gurati naprijed

2. Danijele, da vidi što radim, koliko treniram, što jedem, kako napredujem i da zna kako mi je promijenila život

3. Dubravke, da netko zaista gleda što radim, koliko treniram, što jedem, kako napredujem jer nitko ne može nadgledati tako dobro kao Dubravka i u svemu naći još malo prostora za poboljšanje

4. Tebe koja čitaš, grickaš keksić i misliš: pa jebote ako može ova, mogu i ja, stvarno mogu

2 thoughts on “Početak

  1. Od pocetka sam znala da je to to, da si zena s ciljem, iako nisi ovan :)))
    Ponosna sam na tebe, jako mi je drago da smo se upoznale i sad bi skoro rekla da je sva tu ekipu vrijedilo upoznat pa makar i ne smrsavili, al ne… Zena je sretnija, leprsavija, mocnija kad je zadovoljna i svojim oblikom, tako da cu te nastavit terorizirat i citav onaj ostatak. Sad kad si nas pomirila imam i uhodu :*. Puuuno te volim i hvala ti

    P.s. ovo je malo pekmezasto, ne znam sta mi se desava, neki klimaks??!!

A što ti kažeš na ovu temu?

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.