Izlazak iz comfort zone

Imam taj jedan problemčić, izgledam kao potpuno otvorena osoba, a zapravo sam prilično zatvorena i stroga oko dijeljenja privatnih detalja. A tek uzroka i povoda, to skrivam kao zmija noge.

Dajem tek površinske informacije, vidljive golim okom. Ne volim prazne priče, ali ispada da ih često serviram. Znam što se krije na svakoj od dubljih razina kod sebe, a uglavnom naslućujem što se događa kod druge osobe. To je valjda jedini talent s kojim sam se rodila: gatanje iz energije i izraza lica u djeliću sekunde.

Glupo je i ograničava me to što škrtarim s otkrivanjem osjećaja, motivacije za postupke i općenito činjenice da sam od krvi i mesa, ali uglavnom ne vidim razloga dijeliti svoja razmišljanja s ljudima. Zvuči užasno. Ne znam zašto sam takva, je li to moja priroda ili odgoj. Jednostavno svoj život volim zadržati za sebe, imam se potrebu zaštititi i vrlo rijetko se zaista otvaram.

Možeš li onda zamisliti koliko se sama sa sobom borim da bih išta napisala? Svaki tekst ovdje mi je muka jer se ne slažem sa svojim mišljenjem. Uopće zapravo ne želim da išta o meni znaš, a istovremeno želim prenijeti svoja pozitivna iskustva, pisati i motivirati još poneku osobu na sličan pothvat.

Pisanje bloga o bilo kojoj temi je za ovo moje čudno “ni da ni ne” stanje odlična vježba i vrlo konkretna terapija. Nijedan od ovih tekstova nije u mojoj comfort zoni, ali što mogu, očito je da će se zona morati prekrojiti 😀

Ni vježbanje nije u njoj pa gle me, ja sam oni ljudi iz prethodnog posta koji u teretanu dođu ujutro u 6 i vježbaju. Zadnjih mjesec dana vježbam bez trenerice, nitko me ne tjera, nitko ne misli umjesto mene. Treninge planiram sama, sama se brinem da ih dobro odradim. To je daleko od comfort zone, meni barem. Najkomforniji dio paketa je da vježbam u ekipi s još tri gospođe u najboljim godinama.

Da iz svoje sigurne ali skučene i ne pretjerano fancy rupe nisam izašla, ne bih otkrila koliko se mogu promijeniti snagom volje i ludom upornošću. Sad mi taj moj brlog više ne paše, a novi još nemam. Na nekakvoj sam vjetrometini, ni tu ni tamo. Nije strašno, ali nije ni pretjerano ugodno. Jedino što mi preostaje je nastaviti zonom učenja, dan po dan, korak po korak. Ne gledati veliku zastrašujuću sliku češće nego je potrebno, nego je rastaviti na male dijelove. Ispunjavati sitne dostižne ciljeve, postavljati si svaki put tek malo veće izazove, truditi se da me ne uplaši brzina promjene. To je moj recept za psihičko preživljavanje napuštanja zone u kojoj smo svoji na svome, ali nam stalno u njoj fali bar još jedan metar.

Divan sažetak comfort zone, ali i zone učenja po kojoj trenutno suznih očiju oprezno pužem pročitajte na blogu Tea Time.

A što ti kažeš na ovu temu?

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.