Taki je propis, ili Kome treba motivacija

Motivacija dođe i prođe, barem meni. Početni zanos te ponese obično za Novu godinu, početkom svibnja, početkom ljeta, neko vrijeme te drži i ti uvijek pomisliš: Aaaah, napokon, to je to. Jedno vrijeme udaraš u novom ritmu, uvedeš vježbanje i središ prehranu. A onda se nakon nekog vremena mic po mic vratiš u neku tebi prirodnu ravnotežu i postoji velika šansa da u toj ravnoteži ništa zapravo nije u ravnoteži. Barem kod mene nije. Moja ravnoteža je potpuno odsustvo potrebe za fizičkom aktivnošću. I potpuno prisustvo slatke smećehrane, debelhrane, celulithrane. Ljepši nazivi za tu hranu su čokolada, keksi, kolači i torte. Takva sam bila cijelih 40 godina (duboki uzdah). Godinama sam pokušavala ubaciti neku fizičku aktivnost u svoj raspored. Bili su tu pilates, joga, reformer, hodanje, bicikl, trčanje. Svaka od njih mi se sviđala, držala me jedno vrijeme i onda me je prošla. I prehrana mi je bila takva, jedno vrijeme bi me držalo izbacivanje slatkiša, a onda bih se vratila dobrim starim ugodnim tješilicama.

Jedno vrijeme bih se držala svojih odluka o prehrani i vježbanju, a onda bi se redovito nešto dogodilo i ja bih prekinula sa svojim novopronađenim životom i na njega bih u tili čas potpuno zaboravila, kao da je posve nevažan. A što bi mi se to dogodilo? Pa dogodio bi se običan život: više stresa na poslu, bolesno dijete, neprospavana noć, putovanje, neko izbacivanje iz kolosijeka uglavnom. I tu bi redovito bio kraj.

Ovaj put moja motivacija traje već više od pola godine. Kako? Čini mi se da ovaj put to nije motivacija nego navika. Odluka da promijenim život, ne da na brzaka skinem kile, odluka da budem zdrava, ne da budem na dijeti, da se dobro osjećam, a ne da vježbam te da dobro izgledam, ne da budem mršavija. Odluka da dopustim sebi narasti, promijeniti se, osloboditi se vlastitih ograničavajućih uvjerenja i jednostavno vidjeti kakav još moj život može biti.

Ovaj put je drugačije jer sam sama sebi objasnila da je sada sve drugačije i da će od sada zauvijek sve biti drugačije. I eto, drugačije je.

Drugačijost (hvala na ovoj riječi, Gita) se može raščlaniti na ove važne dijelove:

  1. VELIKI ULOZI Uložila sam novac, vrijeme i ogromnu, ali ono baš ogromanjsku energiju u trening s potpuno divljom, a opet pitomom, dobrom, nemilosrdnom, toplom, urlajućom, strogom i blagom osobnom trenericom i dobila brze, vidljive i opipljive rezultate. Nešto kao Život na vagi, samo s manje publike
  2. GRUPA Bila sam dio visoko motivirane grupe s par prilično interesantnih pa i srodnih duša
  3. DOKAZI Imala sam priliku vidjeti jasnu i nedvojbenu uzročno-posljedičnu vezu na relaciji: hrana, trening, mršavljenje
  4. INTERNALIZACIJA Usvojila sam nove navike i udomaćila sam ih, postale su dio mene, smatram ih svojima, tu su, ne dovodim ih u pitanje, slijepo ih se držim. Kužiš na što mislim? Prihvatila sam nove navike kao neki vrhovni zakon, osobni ustav. Pravila su takva, ili što bi rekli u filmu Što je muškarac bez brkova: Taki je propis 😀 Isječak iz filma Što je muškarac bez brkova za ne-fanove: točan trenutak je na 2:09

Evo za kraj jedne hororistične vijesti: I u svim ostalim tekstovima koje ćeš naći na ovu temu pisat će isto. Znam, to stvarno nije fer. 😀 Ali je istina. Nema promjene životnog stila bez promjene životnog stila. Stvarno nije fer. Ali radi. ALI RADI. I moraš priznati, stvarno zvuči logično.

Zato obriši suze, stisni zube i objasni si drugačijost. Potom uhvati promjenu objema rukama, drži se čvrsto i nauči je voljeti čim prije. Bit će ti lakše putovati 😉

A što ti kažeš na ovu temu?

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.