Možeš! Kraj priče.

Evo najplastičnije moguće objašnjeno! Oduvijek volim pisati, ali rijetko pišem. Nisam počela pisati blog kad sam dobila prvi mračan posao. Ni kad sam dobila dijete. Ni kad sam dobila drugi bezvezan posao. Drugo dijete. Treći mračan posao. Treće dijete. Četvrti, koristan ali dosadan, posao. Psa. Kužiš uzorak. Pisalo mi se pa me je pomalo lovila panika. Realno, što mi je još preostalo, kakve teme, koje životne prekretnice? Drugi pas? Peti posao? Ili, realnije, život u staračkom domu, uz blistave teme poput recenzije zubnih proteza, anatomskih papuča i štapova za hodanje. 🙂

U međuvremenu sam u životu pisala sam sve što me na pola zanimalo, mrvicu zanimalo ili uopće nije zanimalo. Producirala sam u gomilama: marketinške planove, objave za medije, šefove intervjue, mudre izjave, odgovore na pitanja, mailove, poruke, postove na fejsu, prezentacije, tabličurine, papirušine svih vrsta, blablabla. Sve korektno, pametno, poslovno uspješno i baš ništa što me istinski zanimalo. Udoban i ugodan, opojnom kolotečinom optočeni korporativni život se kotrljao. Dani su prolazili, bilo je jako zanimljivo, stresno, ali dobro plaćeno, a ja i dalje nisam pisala ni o čemu što me zanima. I doma je bilo ugodno, hrpa ljudi, šaka suza, vrića smija. Jako dobro ugođen samoodrživi sustav u kojem se čovjek osjeća kao u svojim najudobnijim plišanim papučama. Čemu promjena, dobro je, uvijek se moglo čuti 99 glasova za nastavak puta i samo jedan protiv, nadmoćno preglasan i ušutkan tihi glasić srca.

Nekoliko desetaka kila kasnije (di je priša?) sam krenula mijenjati svoj udobni život. Dijete me prenulo iz mog lalalanda (kao da bih se ikad mrdnula sama) i nezaustavljiva lavina se pokrenula. Obavila sam inventuru (imaju li žene krizu srednjih godina?), a onda udarila po promjenama, bacanju, čišćenju i preuređivanju života: tijelo, interesi, posao, tko smo, kako idemo, jesmo li sami u svemiru. Promjene su me prevrtale naglavce, a tekstovi su samo provalili iz mene. Zgrožena mogućnošću da netko zaviri u moj svijet, pisala sam samo za svoje oči. Uz malo prijateljskog nagovaranja i naguravanja, moje nove prijateljice su me uvjerile da trebam početi s pisanjem bloga o mršavljenju. Kako se to točno dogodilo, ne znam, sve se nekako samo posložilo, jednostavno su mi rekle da počnem pisati i ja sam počela. Zvuči kao neka glupa šala. Ali upravo tako, ja sam bila spremna, ali sam se bojala napraviti korak i iskoračiti iz svoje sigurne zone, a one su baš u to vrijeme prolazile tuda i vidjele da se nećkam pa su me malo ohrabrile, još malo izgurale, viknule: “Ti to možeš! Sretno!” i zatvorile za mnom vrata! I tako sam ja koja nisam mogla (stizala, htjela, imala o čemu) pisati i koja sam imala sto razloga za nepisanje počela pisati. Stvarno jako volim pisati! <3

Ako ti znaš što voliš, ili ako ti se samo čini da znaš, ili ako ti se samo čini da bi možda mogla znati, ili ako samo imaš osjećaj da bi mogla imati osjećaj da bi ti se nešto možda moglo svidjeti, možeš. Možeš sigurno. Samo probaj. Odvaži se. Budi spremna uložiti puno vremena, puno strpljenja (puunoo), dati si priliku za greške (puuuuuuuuunooooo), dati si još više prilika za predivne stvari (samo vjeruj, samo radi, nemamo sad vremena za ove introspekcije niti za samosabotažu, Ines) koje će uslijediti. Jednostavno, odi i radi ono što ti se sviđa. Odvoji vrijeme, svjesno ga uloži. Uzmi od fejsa, televizije, besmislenih odnosa, ma i od sna ako treba. Idi za svojim smislom. Dok budeš gradila svoja djela, ona će graditi tebe, čvršću, sretniju, hrabriju. U mom slučaju i zgodniju. 😉 Nije za baciti niti popratna pojava da jednostavno sjajiš, svijetliš iznutra, nezaustavljivo. Nema te anti-age kreme koja se može mjeriti s čistom srećom. Ako ima i ako joj cijena ne ide preko 300 kuna, piši mi detalje. 🙂

Jako me vesele promjene u mom životu. Nije to počelo kao neki pametan plan kojeg sam smislila i krenula provoditi, promjene su se polako pojavljivale, jedna po jedna. Rasvjetljavao se sličan, ali veći i šareniji život, malo po malo i slagao se pločicu po pločicu. Dio sam složila svjesno uz puno truda, dio se posložio sam bez puno mog upliva, a neke pločice su posložile snažne žene oko mene. Dan po dan, malim koracima. Neke su me stvari znale izbezumiti pa sam ravnotežu lovila danima, a kad bih je konačno ulovila bila je to neka nova ravnoteža, nikad ranije viđena.

Na NLP-u su me naučili predivnu rečenicu koju jako volim i u koju duboko vjerujem: Sve što trebam dolazi mi samo. Život ti ponekad sam promjeni kolosijek i prespoji te na neočekivane lokomotive s tebi novim, ludim vagonima. Novi ljudi dođu ti sami. Kažu ti točno ono što trebaš čuti, daju ti učenja koja ti baš u tom trenutku trebaju, usade ti djelić svojih životnih mudrosti i donesu još jučer nezamislivu promjenu. Ponekad samo dišeš i gledaš kako se stvari razvijaju same, čudesno prespajaju, mijenjaju boje, oblike i smjerove. To je čudo, život u svim bojama i spoj sa svemirom koji se dogodi kad se uštekaš na svoju frekvenciju i dopustiš sebi biti tko jesi, izađeš iz svih uloga, očekivanja, zadanih okvira i dopustiš sebi da te unutarnja mudrost odvede kamo pripadaš. Naći ćeš pritom i svoje novo pleme, neko koje te vidi onakvu kakva zaista jesi, koje se smije, plače, grli i osnažuje, diše kao i ti i svaki put zakrpa rupu na putu kako ti ne bi ogulila koljena dan prije nego što si spremna pasti.

Ponekad te život mora baciti iz ravnoteže. I, koliko god nam to bilo na mrsko na prvi pogled,  ponekad se treba prepustiti buri. Dati životu da te dobro naburi, štipne za obraze, zamrsi kosu, odnese te kilometrima daleko, da te energizira i da te prošuška, protrese, prodrma. Ništa gore od ustajale energije, ništa gore za tijelo od duha koji je zaboravio sjati. Ponekad izvana izgledamo kao da sjajimo, a iznutra smo prašina i paučina, puni dragocjenog, ali zapuštenog namještaja. Naši udobni naslonjači, predivne slike, srebrnina, odjeća i nakit zaslužuju bolje. Otvori prozore, prozrači vilu, pusti sunce unutra, skini prašinu sa stvari i posveti se bar malo sebi. Ne želiš biti taj fini stilski tabure, lijep ali prašnjav i nekorišten. Želiš sjati, svijetliti, mirisati, smijati se. Zaspati sretna, probuditi se sretna. Padala kiša, sjalo sunce, tebi je svejedno. Tvoj sjaj je kao sunce koje svaki dan izađe i zađe bez obzira na to kakvo je vrijeme u, ne znam, Gospiću ili Bjelovaru. Što tebi znači kakvo je vrijeme? Jedino da odabereš obuću i odlučiš trebaju li ti naočale ili kišobran. Sve ostalo tebe se ne tiče. A i zašto bi? Iznad toga si. Život koji živiš sama stvaraš, stvarnost sama oblikuješ, u tvojim je rukama. Barem većinu vremena.

Dugo mi je trebalo da ovo usvojim (ti budi pametnija i usvoji ovog trena, ako već nisi): Moraš prvo pomoći sebi. Kao u avionu, prvo masku sebi, onda djeci i ostalima. Čak i ako misliš da ti je najveća svrha služiti drugima oko sebe, čak i tada moraš misliti na sebe. Nema posebne koristi, inspiracije ni putokaza od osobe koja je sama sebe pomela pod tepih. I zato, reci sve te riječi koje zaustavljaš u grlu, daj nogu u dupe ograničavajućim mislima i ustaljenim obrascima, prekriži sve bez čega možeš i baci se u život. Ne čekaj ni drugu priliku ni bolje vrijeme. Nikad nije bolje vrijeme od ovoga baš sad. 😀

2 thoughts on “Možeš! Kraj priče.

A što ti kažeš na ovu temu?

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.