T(ij)esna koža

Jedno jutro se probudiš i skužiš da ti tvoj život više ne pristaje. Ne stoji ti dobro. Tijesan ti je, žulja te, malen ti je. Sve nekako krivo. Ne pristaje, stišće, šavovi ti se urezuju. U čudu si. Kako si sad malen, sto mu gromova, a jučer si bio dobar? Probaš opet, razvuci, navuci, načupaj, uvuci dah, stisni trbuh, zakopčaj se. “Stanem! Vidiš! Stala sam!” – slavodobitno usklikneš u sebi. Gumbi se jedva drže, šavovi se rastežu, a tebi je neudobno. Ne valja. Onda kreneš vrtjeti film unazad i tražiti što je pošlo krivo. Jesam li ga oprala na previsokoj temperaturi? Ubacila na krivi program u sušilicu? Jesam li greškom obukla nečiji tuđi maleni život jutros? Što ne valja? Te misli ti prolete kroz glavu, ali prije nego što im se uspiješ posvetiti, bam, nestaju. Svijest o tijesnom životu s dnevnog reda izgura svijest o brzini koja je potrebna da se sva djeca i odrasli spreme, doručkuju i odjure u škole, vrtiće i na posao. Tko koga vozi na aktivnosti i kada, što ćemo za ručak, tko će svratiti u dućan… Kratka razmjena servisnih informacija i na parove razbroj se! Potom svatko svojim putem. Svaki dan.

Neumorni poštar

Ali tijelo ti nastavi isporučivati informaciju o tijesnom životu. Svaki dan. Pa i noću. U svakom trenutku u kojem sebi dopustiš opuštanje i osluškivanje sebe same. Ili jednostavno nemaš snage za držanje štitova, ionako ih moraš napuniti da te sutra opet štite od svijeta. Tijelo ti nastavi šaptati. U sitne sate, kad si umorna, u PMS-u, kad popiješ čašicu ili čašicu više, kad se nedjeljom ujutro probudiš i nemaš kamo juriti. I onda, logično, pomisliš da si cendrava, preosjetljiva, preemotivna, stvari shvaćaš preosobno (a kako bi ih, molim te trebala shvaćati), misliš da si sve ono što su ti već rekli da jesi. Pa nastaviš ignorirati znakove tijela (zgrožena od pomisli kako su kritičari u pravu) i požuriš s tim štitovima, moraju te bolje čuvati. Moraš se skrivati čak i od sebe same, nigdje nemaš mira.

Pogađaš, tijelo ti i dalje uporno šalje poruke. Samo, sad mu je teže. Odsjekla si mu većinu puteva. Mora pronaći nove. I pronađe ih: bole te noge, umorna si od jutra do mraka, tijelo pojača štitnjaču, a onda je napadne jer ne skuži da je ta budala koja urla štitnjača, gađa te kortizolom jer ga ima viška i ludo je od panike koju mu kortizol stvara, poremeti ti se ciklus. Tijelo polako počinje zvučati kao da više nema dirigenta. Koješta se otme kontroli, a ono počne paliti nove alarme za kojima inače nikad ne bi posegnulo. Jasno mu je da mora nekako zadobiti tvoju pažnju. U potpunoj je panici. Međutim, tebe uopće nije briga. Ti izvana, naoko potpuno mirna, navlačiš svoj tijesan život. Svako jutro. Postalo ti je normalno da je tijesan, žao ti je malo što je tako, ali to je život, valjda tako mora biti, tijesno. Bit će bolje jednom, nekad.

Stalna na tom svijetu samo mijena jest

Proučavaš svoj život ravne dvije minute dnevno (naaaaaravno, imaš važnijih briga) i tražiš uzroke tome da se osjećaš pomalo stisnuto, ukalupljeno, standardizirano. Što uopće može ne biti u redu? Imaš život kakav si željela, gradila si ga godinama, sve si napravila po pe esu i sve si posložila onako kako si htjela. I što sad može ne valjati? I tako se budiš jedno vrijeme, navlačeći na sebe taj svoj tijesan život i pitajući se iznova što nije u redu. A trebalo bi sve biti u redu. Ali tijelo zna.

Otkad te prvi put život počne stiskati pa do vidljive promjene prođe puno vremena. Dani, mjeseci, možda i pokoja godinica. Jedino što se dogodi brzo su vidljivi okidač (povod) i njegova direktna, prva posljedica. Uzrok je jako daleko u prošlosti. Kad me prvi put zažuljao život, malo sam otpustila životni remen, jedno vrijeme ignorirala samu sebe, izbjegavala razmišljati o tome i držala se svoje situacije kao pijan plota. A onda, kad sam se opustila, počela slušati samu sebe i raditi stvari koje mi se činilo da moram napraviti, sve se nekako krenulo samo slagati. Moj se život u zadnjih godinu dana promijenio na sto razina. To sam i dalje ja, ali ja koja malo više drži do vlastitog mišljenja. Jasnije artikuliram tihi glasić srca sama sebi, a onda i ostalima oko sebe. I malo više vjerujem sebi, premda i dalje imam napadaje sumnje u vlastite odluke. I malo manje kompliciram, a više šaljem u vražju mater (vrlo oslobađajuće iskustvo). Jednostavno, čini mi se da imam manje filtera između srca i glave i manje filtera između misli i postupaka.

Zašto se tog nisam ranije sjetila? Vjerojatno nije bilo pravo vrijeme, ni okolnosti, a ni ja nisam bila spremna. Za vratom su mi bile egzistencijalne brige, kredit za stan, misao kako čovjek jednostavno treba raditi dobro plaćen posao koliko god ga taj posao ne usrećuje, troje male djece, nula baka servisa, jednostavno, nije bilo vrijeme da sve pošaljem na kraj kolone i sebe stavim naprijed. A možda sam i mogla. Ne znam, sad mi se čini da ne bih bila zadovoljna takvom sobom. Bilo mi je strahovito važno dobro odraditi ulogu sjajne zaposlenice, izvrsne mame male djece, fantastične supruge. Jesam li bila nezadovoljna ili nesretna? Pa, ne. Najiskrenije sam mislila da se sve to mora. Ja sam lik koji smatra da se posao mora odraditi, da se obveze moraju ispuniti, da je žena-mater tri stupa kuće.

Da ponovno biram, opet bih odabrala sve isto, jer i dalje mislim da se sve to mora. Nije kod mene nikad bilo mjesta preispitivanju je li to nužno, može li jednostavnije, ima li prečica. Tako je i bok, kukanje je za luzere. Takva sam. Bila sam silno zadovoljna svojim performansama u svakoj od uloga. Sad kad se osvrnem i dalje mislim sam sve to jako dobro odradila. No, kad su se financijske brige riješile, kad je posao postao manje stresan, kad je najmlađe dijete postalo dovoljno veliko, staro i sposobno samo se obući, samo jesti, samo obuti i zavezati tenisice, počela sam nedostajati sama sebi. Nedostajala mi je mogućnost da se tu i tamo povežem sa svojim autentičnim bićem koje je zbilja dosta dugo strpljivo sjedilo u zapećku i čekalo svoj red. I dalje sam ista ta osoba. Samo mislim da sam u cijelom tom 3D tetrisu pronašla mjesto i vrijeme za sebe. Izgurala sam glupe stvari, trošilice vremena i mrvu sna i ugurala sebe. I evo, mic po mic, promjena po promjena, puzanje kornjačinom brzinom po zoni učenja i ta-daaaam, tu sam. Ne samo da sam zdravija i okretnija, sretnija sam! Na svojoj sam frekvenciji. Bavim se stvarima koje volim, a i dalje sam uvjerena da sam dovoljno dobra mater, nisam uzimala vrijeme ni fokus od klinki. Skratila sam raznorazne gubitke vremena i prazan hod, brojke koje ne volim sam zamijenila slovima koja volim, odvagnula bez čega mogu, a bez čega ne. I gle čuda, ništa strašno se nije dogodilo. 🙂 Od brojeva sam ostavila samo množenje. Uglavnom množim s nulom.

Čovjek ponekad jednostavno mora uskladiti svoje interese pa u fazi kad je mlad treba osigurati materijalna sredstva, stan, auto, posložiti dobre temelje za karijeru. Ako to dobro odradi, sljedeće faze su mu lakše. Kasnije u valovima dolaze obitelj i djeca, karijere, stanovi, veći stanovi, veće karijere, veći auti, veći stresovi. Desetak godina držanje ravnoteže i granica postaje izazovnije. A onda, onda dođu četrdesete, osvrneš se i zadovoljan si, jako, ali nešto fali. I skužiš da fališ ti. Fali to da sad kad si jedno vrijeme stavila sebe na minimum, jer si pametno i dobro usklađivala vlastite interese, jednostavno želiš vrijeme za sebe. Hoćeš biti jedan od svojih prioriteta. I znaš što, skroz si u pravu. Trebaš biti jedan od prioriteta. Ako nisi stizala čitati, sad čitaj. Ako nisi stizala vježbati, sad vježbaj, ako si uvijek mislila ma jednom ću kasnije, sad je jednom kasnije. Napravi plan. Razmisli. Gdje želiš biti za godinu dana, što želiš moći za godinu dana, čime želiš ispunjavati svoje dane za godinu dana, s kime želiš provoditi vrijeme za godinu dana, od čega će tvoje srca pjevati za godinu dana? I kad ti se učini da imaš tu sliku, zapiši je, nacrtaj je, opjevaj je, napravi fotokolaž od nje i stavi je na zaslon mobitela. I zaslon kompa. I u novčanik. I na ormarić kod kreveta. I u ladicu sa žlicama. Pa ako treba i na instrument ploču u autu. Gdje god misliš da to moraš imati. Ali stavi. I gledaj to svaki dan. To je kao tuširanje. Tuširaš se svaki dan, ne preskačeš ga. Nije dovoljno da se otuširaš jednom mjesečno. Svaki dan.

Zuri u ciljeve

Gledaj svoje ciljeve svaki dan. Uvrsti svoje ciljeve u misli kojima se svaki dan baviš, dopusti im i da te malo opsjedaju. To je OK. Želiš li za godinu dana smršaviti, ili dosadan posao zamijeniti onim koji voliš, napisati knjigu, preseliti se, ili učiniti nešto deseto, znaj da možeš. Možeš bilo što. Jedino što je potrebno je znati što želiš i onda raditi kao luda dok do toga ne dođeš. I ništa drugo. Jednostavno, zar ne? Samo fokusirano i predano raditi. Meni je uvijek najteži dio onaj u kojem mjesecima razmišljam što zapravo želim, što bih mijenjala, čime bih bila zadovoljnija i sretnija. Taj dio su mi porođajne muke. Smišljanje tisuću scenarija i odbacivanje svakoga. Pa onda bezidejnost, krive ideje, nula ideja, bojažljive naznake ideje, tortura koja traje mjesecima (je li i kod tebe tako?). Ali onog dana kad konačno shvatim što želim i kad ta ideja i ja imamo istu frekvenciju, to je to! Od tog trenutka nadalje, nezaustavljiva sam. Nema opcije odustajanja. Radim predano, sve dok ne dođem do svog cilja. Ne postoji ništa što me može odvratiti od mog nauma.

A onda uslijedi nagrada za tako vrijedan stroj koji marljivo radi na svom cilju: jedna pozitivna promjena pokrene drugu, druga treću i tvoj život se sam počne čudesno mijenjati. Svaki korak naprijed pokrene još tri! Slijedi ti puno rada, ispipavanja terena, straha, povlačenja, pokušaja, ponovnih pokušaja, ponovnijih pokušaja, fokusiranog rada, učenja iz grešaka, rada, rada, rada, rada. Dani, mjeseci, možda i godine. Ne znam. Obim tog ludog posla i sav njegov teret vidiš i osjetiš samo ti. Jer ga ti nosiš. Samo ti znaš koliko si se zaista naradila. Najbliža okolina vidi nešto manje, ali vidi. Ljudi koji te viđaju često, ali nisu uključeni u tvoj život, vide još manji dio. Ljudi koji te rijetko vide misle da si se jedan dan probudila i sve ti je ovo palo s neba, mora da si neka sretnica, blago ti se, zavidimo ti, joj da je barem meni tako.

Ne boj se! Sve uvijek na kraju bude u redu. Ako nije u redu, nije kraj. 🙂 Ne boj se svojih velikih želja, niti hrabrih misli. I ne razmišljaj previše, samo se baci na glavu. Sve će biti u redu. Sigurno. Vidio je svijet i luđih pothvata koji su se ostvarili, od tvog i mog mršavljenja ili promjene posla, grada ili stana. Drži se! A kad te ulovi strah zapitaj se što je najgore što se može dogoditi. Toliko puta se bojimo, a najgore što se može dogoditi bude neka potpuna glupost. Ili baš ništa. Zato dobro procijeni koji se gubitak može dogoditi u najcrnjem scenariju i onda si mirna. Jer odgovori poput: past ću ispit, dobit ću jedinicu, mama će se naljutiti, netko će mi se smijati, netko će me ogovarati, što će reći kuma od brata od tetkine kćeri pa njezina susjeda. Pa fućka ti se što će ona reći. Sigurno ti se netko smije i sigurno te netko ogovara s tim ili bez toga, jedinica ili pad ispita su samo znak da trebaš više učiti, mama će se odljutiti. Evo, pokrili smo sve navedene crne scenarije. I niti jedan nije toliko crn. Dakle, nemaš se što brinuti. Odvaži se! Idi! Zacrtaj svoje ciljeve i odi ih ostvarivati, raditi, ganjati, gledati i razmišljati o njima. Svaki dan. Baš svaki! Sretno ti! Molim te uspij pa da ti svi možemo reći blago ti se! 🙂

P.S. Na polovici sam tromjesečnog puta! 🙂 Tu su napredak, jelovnik i treninzi. Dobar nam tjedan!

 

A što ti kažeš na ovu temu?

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.