Jako podnošljiva lakoća postojanja

Ima napornih tjedana, ali srećom ima i onih perolakih, koje niti ne osjetiš. Ovaj je bio baš takav, tjedan jako podnošljive lakoće postojanja u kojem sam se stigla posvetiti projektu “Vitka linija”. Hrana je bila dobra, vježbalo se dovoljno, nije bilo nikakvog učenja (štreberica sam do kosti, ali jako cijenim odmor nakon napornog rada), a u goste su nam stigli baka i dida pa smo dlakavija polovica i ja skitali i više nego inače i još k tome sami. Bili smo u kazalištu i u večernjim izlascima! Puno smo hodali, popeli smo se na Sljeme, biciklirali smo. Baš šteta što ovom tjednu dolazi kraj. 😀

Idući tjedan će biti tjedan na četvrtu potenciju, baka i dida su otišli, polovica putuje za koji dan pa ću većinu tjedna sve obaveze koje dijelimo nas dvoje odraslih morati odraditi sama. Zato je sjajno da mu je prethodio ovakav tjedan odmora prepun vremena u kojem dišeš divan zrak, čuješ ptice, hodaš po zemlji i travi, posvuda gledaš zelenilo. Što sam starija, to više cijenim boravak u prirodi i odmor koji možeš dobiti u šumi.

Na Sleme, na Sleme, na Sleme

Dobra vijest je da sam se u subotu popela na Sljeme! Još bolja od toga je vijest da sam tamo stigla u relativno OK stanju za 1 sat i 36 minuta! Prošle godine krajem lipnja sam se jedva uzverala, u predinfarktnom stanju valjda, za 1 sat i 52 minute. 😀 Očito su se sva veranja po uzbrdici na traci u zadnjih godinu dana isplatila. 😀 I dalje sam sama sebi preteška i zapravo mi je napor juriti uzbrdo, ali u formi sam pa sam izgurala bez puno stajanja. Figurativno govoreći (kako bi vama bilo jasnije, a mene zgrozilo i motiviralo) popela sam se na Sljeme s najmlađim djetetom na leđima. Toliko kila bih zapravo još trebala izgubiti da se u potpunosti uskladim sa svojim alter egom Vitka. 🙂 I da se popnem bez ikakve frke, naravno. 🙂

Ponekad zaboravim koliko daleko sam dogurala pa pomislim kako je ovaj moj napredak spor, kako sam već trebala biti na cilju i kako moram požuriti. A onda pogledam stare slike pa se saberem… 😀 😀 😀 I pomislim, ma dobro je, sjajno, zapravo. Zaboravila sam otkud sam krenula pa sam se podsjetila. A zapravo, trebala bih se češće potapšati, zahvaliti sama sebi na trudu i ustrajnosti i biti sretna što stvari napreduju.

Danas sam pogledala svoju sliku s penjanja. Netko možda ne bi bio zadovoljan, a ja sam pomislila WOOOOOOW, predobro! <3 Sjajna promjena u gotovo godinu dana! Nije kraj, ni blizu. Ali bogme je dobra sredina! 😀 Dobro je da se krećem u željenom smjeru, dobro je da je putovanje sporo pa ne remetim svoju ravnotežu i ne izluđujem hormonalni sustav. Dobro je. Jer brzi koraci su me uvijek do sad nepogrešivo vraćali na isto mjesto odakle sam krenula, a onda još malo dublje. A ovaj put je sve drugačije. A i ja sam drugačija.

Vitka linija po vitkoj cijeni

Vremena imam. Vrijeme će svejedno proći, što god ja radila, ili ne radila. Svejedno je kad ću doći na svoj cilj, sad ili za godinu dana, bitno je da dođem. Važno je uživati u promjeni. A iznimno je važno da to svoje putovanje (po tisućiti put) skupo ne platim. Naprotiv, važno je da na tom putovanju dobijem hrpe stvari. Trebam dobiti bolje zdravlje, uravnoteženije hormone, zdrav san, zdrave ligamente, tetive i zglobove, lijepu i zategnutu kožu, miran, opušten i istinski sretan um, veselo srce. Cijenu brzog dolaska na cilj sam već u životu plaćala i ne bih više, hvala. Ne želim nikad više platiti niti jednu brzu dijetu. Ne želim nikad više izluditi štitnjaču, poremetiti spolne hormone, hormone stresa, gledati kako mi ispada kosa, koža dehidrira i trpjeti vlastito raspoloženje na rubu očaja. Nikad više. Pa koliko traje da traje.

Zato, koliko god napredak bio spor, u redu je, sve dok idemo dalje i napredujemo. Čak i najmanjim koracima. Nema trajnih, a instant rješenja, ima samo novih životnih stilova koji se trajno ugrade u tvoj kod. Nema ih ako zaista želiš korjenitu promjenu. Ako želiš promijeniti sebe, otpustiti nekorisne dijelove i postaviti neke nove, korisne. Cilj je jednostavan: biti sretna, zaspati sretna, probuditi se sretna. A u međuvremenu odraditi sve što je u tvojoj ili mojoj moći, pa i malo iznad toga kako bismo se nastavile kretati u željenom smjeru.

Usmjeri pogled ka zvijezdama, ali noge drži čvrsto na zemlji

Cilj je biti sretna u svojoj koži, zadovoljna sobom i životom, zdrava, snažna, izbalansirana po svojim mjerilima. Potrebno je svakodnevno odraditi što bolji posao: hrana, trening, odmor, male stvari. I svaki dan iznova loviti mikroravnotežu, korigirajući se putem. Kad novom životnom stilu posvetiš dovoljno vremena (nakon pola godine, rekla bih), sve ove aktivnosti držanja ravnoteže pređu na auto pilot, obavljaju se same bez većeg upliva svijesti. Kao vožnja bicikla, ili automobila.

Uspjeh će doći, on uvijek dolazi nakon dobro obavljenog posla. Ne postoji šansa da uspjeh izostane ako dobro pripremljen čovjek radi predano na svome cilju na svim potrebnim poljima svaki dan. Ne postoji. Pitanje je samo rada i fokusa na ishod. Eto, to je ta jako podnošljiva lakoća postojanja! <3

Tu su mjere, jelovnik i treninzi. Okrenula sam doručak i večeru (kako li ću to preživjeti?), ubacila ruke, izbacila srijedu. 🙂

Želim nam svima puno baka-servisa, sna pravednika, prirode i kazališta! 🙂

Vaša Vitka u nastajanju <3

A što ti kažeš na ovu temu?

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.