Produženo ljeto, u velikoj šalici

Uvod u ljeto

E pa, ovo majčinstvo je najluđa stvar u životu. Rodiš male ljude i onda uživaš u stvarima za koje bi svakog drugog na svijetu odavno udaljio iz svog života (silom, u velikom stilu) i svima do kojih ti je stalo bi savjetovao isto. Majčinstvo ti pokloni let u neponovljive i neslućene visine i neslućeno te ostruže po dnu najdubljih ponora. Slomi te i sastavi bolju verziju barem jednom godišnje.

Nauči te bezgraničnoj ljubavi, bezuvjetnoj. Nauči te i stavljanju sebe na drugo mjesto, još znano i kao zapećak (misliš stoto?). Stekneš jako puno plemenitosti od koje se ne možeš obraniti čak ni kad to jako želiš. Konstantno stremiš biti bolji čovjek, nažalost to te drži i kad imaš posla s (oprostite mi na izrazu) šupcima. Razumiješ svaku osobu koju sretneš, njezine motive i nekako kao da suosjećaš sa svakim.

Moraš pomagati ljudima koje prije nisi primjećivao. Grozno si emotivna, plačeš i kad ne treba i kad još manje treba.

Nabaviš djeci psa. U deset dana pas postane stopostotno tvoja briga. Nije ti problem, uživaš. Voziš gdje treba i njih i njihove prijateljice. Slušaš Otvoreni, urlaš posljednje hitove, znaš sve tekstove napamet.

U lipnju plješćeš iz svih prvih redova po kulturnim i sportskim institucijama, ustanovama i dvoranama. Iz sveg glasa vičeš bravo, skačeš na noge u kazalištu i sramotiš djecu na pozornici. Ali želiš da čuju i bravo i vrisak i pljesak. Želiš da dožive takvu nagradu kad ulože naddječji trud. Želiš i da očvrsnu, potrude se, same sebi dokažu da mogu i kamen po kamen grade svoje samopouzdanje. Omogućavaš im male pobjede.

I to je sve dobro i sjajno i silno potrebno! Bravo i za djecu i za tebe, majko! I hvala nebesima da i to dođe svome kraju 15.6. i da konačno možeš prestati biti nadmajka i možeš postati normalka.

Pregazile su me priredbe, predstave i nastupi isto. I probe, beskrajne probe i treninzi i satovi i sve ostalo čega se više ne mogu sjetiti i što sam očito (srećom) potisnula. Bilo je divno, megaiscrpljujuće, ali divno. Hvala vam, djeco. Sretna sam i zato što se zbilo i zato što je završilo. A sad, dajte mi ljeto, molim vas!

Dugo toplo ljeto

Evo kako trenutno stoje stvari. Boli me desna peta od skakanja. Umorna sam od niza mjeseci s malo sna. Iscrpljena sam od jurnjave. Zadnjih me dana na momente boli cijela donja vilica s lijeve strane pa ganjam zubare, a po novome i rendgene po gradovima u kojima ne živim već dugo. Najmlađa je dva dana bila sumnjivoga zdravlja. Uz sve to, ne dam se smesti. Trudim se sve nevažno množiti s nulom, ponekad mi pođe za rukom, ponekad zapne. Puno nas je, ne mogu očekivati bonacu cijeli život. Svejedno, uvijek joj se naivno nadam.

Svi zajedno odmaramo što više možemo. Spavam, dobro se hranim, skupljam snagu za dalje. Složila sam okvirni plan vježbanja i prehrane za ljeto. Hodanje, plivanje, online treninzi i sezonska hrana. Čim se sve posloži, krećem i javljam detalje!

Što ću biti kad porastem?

Škola je konačno gotova, a ja sam ove godine u šemi sa školarcima, slobodna kao ptica. Neka pripitomljena ptica, nenavikla na prostranstvo. Ali ipak slobodna ptica.

Trenutno sam na granici između moram i želim: sad više ne moram, a želje me malo (ponekad i puno) plaše. Čudan je osjećaj ne morati. I teško je uopće prepoznati nemoranje. Stalno nešto moraš i onda jednoga dana više nema moranja. Onda te uhvati željenje. Željenje je super! Ono što mi smeta su slijepi putnici: sumnje i strahovi.

Vidiš, nemam pojma što me čeka. Situacija u kojima je malo stvari poznato se užasavam. Ne znači da bježim od njih, samo ih stvarno ne volim. Valjda je to hrabrost. Svejedno, ljubav, neljubav, upustim se u nepoznato kad god procijenim da je potrebno i važno za moj život.

Možda je i bolje tako, da ne znam. Barem nemam konkretne strahove, samo ove koje već dobro poznajem, bedaste domaće strahove opće prakse. Njih sam već naučila staviti na kratku lajnu. Kad osjetim da mi se prikrada strah, stanem i odgodim ga, pritisnem pauzu, zamolim da se vrati kasnije, sad sam zauzeta nekim drugim poslovima! O tome ću se brinuti kasnije, kad do toga dođe. Jer realno, nemam pojma o čemu konkretno ovaj strah sad bulazni, jedino što znam je da me tjeskobi i da mi sad to ne odgovara. Ajd, Strahuljko, odi na pauzu do jeseni. Tad ćeš me konkretno plašiti. To je OK, time mi pomažeš. Sad odi.

A strahova i neizvjesnosti na pauzi i odgodi je gomila. Potpuno sam van svoje comfort zone. Bez kućice, kao puž golać. I znaš što? Baš ništa. Glavu gore i drži ravnotežu. Svaki dan po malo, svako jutro iznova. Odjebati strahove, pauzirati ih do srijede, prvog, sedmog, rujna… Svaki dan odraditi dio smislenog posla i pogledati gdje smo s vremena na vrijeme. I tako onda duuuugo, duuuugo. I još malo duuuuuže. Eto tako, ne vidim ništa drugo korisno, a nekorisno me ionako samo iscrpljuje.

A što ti misliš o tome? Daj, napiši, da ne pričam cijelo vrijeme sama sa sobom.

Izbaci uljeza: Srednja, faks, dečko, posao, obitelj, četrdeseta

Trideset deveta je meni bila prilično zastrašujuća, kao niti jedna prije. Dvadeset deveta me nije pogodila, prehodala sam je. Mala beba u odnosu na ovu vješticu. Trideset deveta je kudikamo opakija. U jednom se trenu kad ti je glava već dugo pod vodom pozdraviš s mladošću, zdravljem, poletom i životom. Količina svakodnevnih obaveza po glavi (odgovornog) stanovnika je ogromna. Pribroji tome karijeru, kredite, obitelj, obaveze koje osjećaš i odgovornosti koje objektivno imaš. Pomnoži s 39.  Strava. Logično, pozdraviš se sa svime, jer s četrdeset i službeno postaješ starica i čeka te još samo umrijeti, možda i prije stvarne smrti.

I tako se u četrdesetoj pokriješ dekicom za umrijeti. Čekaš i čekaš pod dekicom, ali to nikako ne dolazi, nikako da umreš, no ne odustaješ. Čudiš se. Još sam živa. I dišem. Osjećam, mislim, pa čak i planiram! Počneš polako sumnjati u fatalni ishod i konačno ti jednoga dana dopizdi čekati smrt pa se lijepo ustaneš, urediš i odeš živjeti. Što sad, jebiga, umrijet ću neki drugi dan. To je sigurno. A do tada idem živjeti, dok sam živa!

Sve što se dogodilo poslije toga već ste pročitale na blogu. 🙂

Treći život

Ne treća dob, di smo mi od treće dobi! Treći život. Prvi je do dvadeset i neke, drugi do četrdesete, treći od četrdesete. Ne znam do kad. Javit ću vam. Ili vi meni javite. Znate što, ‘ko prvi, neka javi!

Jedna mudra, premudra žena mi je rekla kako je to ta dob. Točno 41. Tad se gradi nova etapa života i sasvim je normalno da imam potrebu promijeniti stvari i ako osjećam da to trebam napraviti, onda neka idem. Koliko god se bojala. Ne izvanjsko „moram“ nego unutarnje „želim“, od kojeg se ne pitaš otkud ti motivacija i kako da se ujutro ustaneš, nego spašavaš živu glavu sama pred sobom i pitaš se otkud sve to ludilo. Uostalom, gdje se to skladištilo godinama?

Kaže ona: – To je život. Do tada shvatiš što je važno, što je glupo, što je nepotrebno i odjednom znaš što moraš napraviti. Pa onda idi, napravi!

– Ali što ako se bojim?

– A čega? Čega se bojiš? Tko je još osim tebe važan? Čije mišljenje je važno? Imaju li koristi od tebe ovakve ili tebe onakve, oni koji su važni? Onda je sve OK. Imate isti cilj. Idi, budi im primjer. One te uvijek gledaju i od tebe uče. Učiš ih i kad djeluješ i kad ne djeluješ. Razmisli od koje tebe imaju naučiti bolje lekcije.

Ne samo da mi svako toliko pokaže put koji ja sama ne vidim ni kad na njega nabasam, nego mi šutne nogu u guzicu umotanu u najljepše riječi i s najvećom mašnom. Još sve skupa namiriše ružama i bergamotom da budem sretna dok letim u vražju mater bez pojma o vremenu, motivima, svrsi, cilju, putu, načinu. Ali svjesna da će sve biti ok, da je putovanje sad, da moram uživati sad, da trebam dignuti pogled ka zvijezdama i zapitati se zašto sam na ovome svijetu. Nemoguće da sam tu samo kako bih ispunjavala tablice, gledala TV i marila za političare. Nemoguće. Imam samo jedan život i uživat ću u svakom jebenom danu u kojem se budem ujutro probudila.

A sad, odoh na plažu i produženu kavu u velikoj šalici. Jedan život i to. 🙂

 

A što ti kažeš na ovu temu?

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.