Kako sam provela ljetne praznike

Neka hrana bude tvoj lijek

Dugo već ne opsesiram oko hrane. Kad mi se jedu smokve, a pored mene je divno stablo sa zrelim plodovima, uberem, pojedem, ne zamaram se. Imam faze kad izbacim voće i stisnem s treninzima, imam faze u kojima sam željna voća i jedem ga. Imam faze kad sam na jajima, kokosovom i ribljem ulju i faze kad sam na zobeno-sjemenkastoj kaši. Trudim se slušati svoje tijelo. Ako se dobro osjećam od hrane, onda je to za mene dobra hrana. Ako me hrana umrtvi, stanji mi živce, učini me nadrkanom čangrizavom bakutanericom, to leti van, ma koliko mi se sviđalo. Još i brže ako mi se ne svidi.

Ne brojim kalorije, ne stajem često na vagu. Ako jedem voće, jedem ga. Jedem ono što mi tijelo kaže da želi jesti. Ako hoće lubenice, smokava, banana, jabuka, svejedno, može. Hoće zobenu kašu sa sjemenkama? Može. Hoće jaja, sir, ribu, odrezak mesa, lešo blitvu, rukolu s pomama, sve može! Hoće nutellu na žlicu? E onda se zapitam što mi je. Što je s emocijama, hormonima, snom? Što to sama sebi prešućujem, od čega se krijem, što mi se ne sviđa? Jer nutella na žlicu je znak da nisam u ravnoteži. Pa odem potražiti ravnotežu umjesto da zavirim u teglicu.

Kolektivne voćne dubioze

Zapamtila sam odličnu Danijelinu rečenicu koju je ispalila nakon što smo desetak minuta grupno opsesirale oko količine voća koju pojedemo. Rečenica glasi: Možemo li se složiti da se nitko od nas ovdje nije udebljao od voća? Hm, da ako ćemo biti iskreni, voće nije imalo nikakve veze s mojim debljanjem. A s druge strane, sad kad sam u dugotrajnom i prilično konstantnom procesu skidanja kila vidim da me zna usporiti u mršavljenju ako ga puno jedem. Ima dana kad me organizam stvarno traži puno voća pa prekardašim, ali najčešće su te količine koje unesem kroz dan zapravo u razumnim granicama.

Činjenica je da smo se mi tamo okupljene udebljale od neke kombinacije smećehrane, dugotrajnog stresa, nedostatka odmora i sna, stavljanja sebe i svojih potreba u zapećak, dugogodišnjeg ignoriranja poziva upomoć koje je tijelo odašiljalo. Banana, lubenica i smokva nisu odigrale čak ni sporednu ulogu. Ne dobiješ dvadeset kila od banana. Ni trideset. Ali ti je teže smršaviti ako pojedeš kilu banana svaki dan, s tim bi se valjda i Danijela složila. Kao i sve drugo u životu, voće uzmi sa zrnom soli.

Ja vs ja

Dugo me već nema u pekarama (kupim kruh za ekipu svako jutro, ali ne kupim sebi ni salenjak, ni kroasan, ni krafnu), nema me među keksićima, ni u škrinji sa sladoledima. Nećeš me naći sa žlicom u nutelli ili linoladi. Tu i tamo sam u ovih godinu i nešto zavirila (da vidim propuštam li što) pa djeci ili mužu ukrala liz sladoleda, komad keksa, griz palačinke. I znaš što? Ništa. Ne valja mi. Nije mi fino na jeziku, a ne gađa mi ni iste receptore kao prije. A i sjetim se zašto sam to prestala jesti i odem dalje. Sjetim se kako sam se tromo osjećala, kako mi je šećer ludovao, kako sam bila umorna, kako su mi hormoni vodili svaki svoju politiku, kako su me noge boljele. I kako sam bila prilično debela i načeta bolestima. Ne zdravo okruglasta, elegantno popunjena, pupasta, bucmasta. Baš ono neelegantno prepunjena. I hodala po rubu bolova i bolesti. To više ne dolazi u obzir. Nikad.

Kad imaš jako puno kila za smršaviti, najteža borba je ona u glavi. Ti protiv sebe. Cijeli proces jako dugo traje i u nekim fazama je lagan, u drugima pak izvediv, u trećima mučan i iscrpljujuć. Fizički, psihički i emotivno. Teški dani te nokautiraju na sva tri polja. Sve ono što si zazidala dok si se debljala sad je opet slobodno. Od masnoća koje pljusnu iz salastog oklopa u krvotok, do istih onih misli i emocija koje si prožvakala s keksima ili polizala sa žlice skupa s linoladom. Sve je opet na slobodi pa se ti bori s tim. Prepoznaješ li se? E, onda znam kako ti je.

Možeš, može se. Imaš alate. Red tjelovježbe, red dobre hrane, red razgovora s pametnim stručnjacima za tijelo, psihu, emocije. I sve to radi jedno vrijeme, ali čovjek se umori. A godina dana je jako dug period. A tu nije ni blizu kraj, očito. Ako cijelo to vrijeme držiš sebe na kratkoj lajni i u oskudici, ti si tempirana bomba. No, ako sebe držiš u humanim, ali definiranim uvjetima (pročitaj Sedam ključeva), tvoj život je i dalje jako lijep, a mršavljenje ide. Moraš sebi dati izdržljive uvjete, ako želiš dugoročno uspjeti. Moraš hraniti sva osjetila, uživati u životu, puniti baterije i davati si dovoljno prostora da se ne osjećaš zatočeno, a dovoljno strukture da znaš i možeš stići kamo si krenula. To je najteži dio. Meni. Taj balans.

(Ne)Pokušavajte ovo izvesti kod kuće

Zato se trudim biti najbolja prema sebi ikad, zato se trudim puštati da instinktivno uhvatim ravnotežu, zato um punim ljepotom, poezijom, glazbom, književnošću. Hranim se onim što volim. Bio to danas Pupačić ili šaka oraha. Dobro sam otkad slušam sebe. Ne, zapravo, najbolje sam otkad slušam sebe. U redu sam si, takva komplicirana. Prihvatila sam se sa svim svojim manama i vrlinama i njegujem sebe takvu kakva jesam i ne tražim od sebe da budem neka druga kakva nisam. Smijem biti tko jesam, dopuštam si, ne očekujem čudesa. Tko će biti ja, ako ja odlučim biti ti? Ti ćeš uvijek biti bolja ti od mene, a ja ću biti nesretna jer nisam ni ti ni ja. I tako sam odlučila biti ja, u svim svojim verzijama, ali ja.

Trudim se uživati u životu, u svakoj njegovoj minuti, u dobrim stvarima, a loše riješiti odmah, i riješiti ih se iz misli odmah. Odmah da ti kažem, to rješavanje iz misli odmah, to mi ne ide uvijek dobro. Želim biti 100% sangvinik, ali nisam, tu i tamo uleti moj interni kolerik i udari marširati po svome. Imamo različite planove moj sangvinik, kolerik i ja. Iscrpljuje me to kolerikovo teško otpuštanje pizdarija. Prošlost je iza nas, samo se budala može spotaknuti i pasti preko nečega što je iza njega. Dobar dan, upoznajmo se, ja sam ta budala. Teško mi je voljeti tu svoju stranu. Pa ipak se trudim. I to sam isto ja. Vidiš kako biti ja i nije baš neki jack pot. 😀

Nahrani me

Dobro, sad kad smo pretresli vijesti iz nesvijesti, ajmo zaviriti u treninge i hranu iz zadnja dva tjedna. Prošli su polako i šesti i sedmi tjedan na programu. Ostala su mi još dva tjedna do kraja. A dužna sam nadoknaditi i tri treninga koje sam preskočila kad sam odabrala spavati umjesto vježbati. A, dobro, ajde, sad će dva tjedna biti omanji stiskavac, ništa strašno. Ali vrijedilo se naspavati, pa makar se sad malo više napatila. Valjda.

E, da, hrana! Evo izbora s Instagrama. Svakodnevno objavljujem obroke, zaprati.

Crno zlato

Šparoge zauvijek

Car od rib’

Paprićozerica

Srdele obožavam

Đuveč, divota

Losos, najbolji ikad

Zobeno-sjemenkasta delicija

Hoćeš još slika? Instagram. 🙂

Kako misliš kraj ljeta?

Ne želim se pozdraviti s ljetom. Kud je prije proletjelo? Sjajno ljeto. Možda najbolje ikad. Možda samo najbolje u posljednjih nekoliko godina. Ne znam. Sjajno ljeto, kako god okreneš. Odrasla sam u gradu uz more, treba mi dugo toplo ljeto. Trebam ljetno punjenje baterija, plivanje, sunčanje, odmor, tišinu, seoski odmor i samotne stine. Mjesecima. Tražim li previše?

I evo me, spakirala sam i poslala veći dio stvari, već me čekaju doma. Još je ostalo pokupiti preostale sitnice i dječje kofere, par knjiga, časopisa, odjeće i japanki koje sam ostavila tu do zadnjeg trena. A onda zaključati i otići. Sva djeca, pas i nas dvoje, kao mala ciganska karavana, iz jednog doma drugome domu. I znam da ću onog trena kad stignem u Zagreb biti presretna što sam opet doma. Naš sunčani stan, terasa, moje ruže, pisaći stol, mjesto na kojem sam isto tako sretna. Ali danas mi se malo plače.

Najbolje je započeti velikom nogom u dupe, pa se prebaciti iz moda sjetna u mod sretna. Ili barem preokupirana. Sva djeca trebaju zubaru, jedno na uzimanje otisaka za uloške, pas mora psećem frizeru, ja na pedikuru jer trenutno izgledam kao da mi treba više njege, a manje hodanja po grozdovima malih dagnji (vrlo bolno, izbjegavati) i posjekotina po tabanima. Potom treba otići potpisati papirušine za upis djece u viši razred plesne škole. Djecu potom treba odvesti u kupovinu tenisica, traperica, ruksaka, pernica, bilježnica, sto potrebnih te barem trideset nepotrebnih artikala. Pa kod frizera, nekome su ispucali vrhovi, nekome treba skratiti šiške. Raspakiraj kofere, popuni ormare, poludi jer su to uglavnom ljetne štrace i treba pola arhivirati, a drugu polovicu pobacati, ali odgodi za drugi put, nije sad baš odmah sila.

Nisi se ni okrenula, ta daaaaaaam prvi dan škole. E taj dan je zapravo Nova godina, kad malo bolje razmisliš! Što se točno promijeni 1.1.? Prvog ponedjeljka u rujnu se promijeni sve.

Dalje u budućnost ne želim razmišljati. Još sam tu. Danas sam u gradu, sjedim u omiljenoj haljini (molim lijepo, nit je nova, nit je oprana perwollom, ali je čista, slatka i Dubravkina), čekam muža i klinke, pijem kavu i limunadu s mineralnom i uživam. Sjedim u predivnom lounge baru, žubori voda, gledam na pučinu ne bih li ugledala njih četvero i baš uživam. Brige, rasporedi, i moranja, najljepše vas molim odjebite! Imam još cijeli vikend ispred sebe. Odoh uživati kao da mi je to svrha i smisao na ovom svijetu. A kad malo bolje razmisliš, a koja bi mi druga svrha i smisao bili?

Život, u svom punom sjaju

Život je luda stvar, stvari se u deset godina okrenu na nezamislive načine, sve prođe, kako loše tako i dobro i trebaš uživati u životu sad. Nabavi psa, posadi ruže, promijeni posao, školuj se najbolje što možeš, uči, idi u kazalište, okruži se dobrim ljudima, čitaj, hodaj, odi u prirodu i upij sunce baš sad je u sezoni! Ne znam što ti od toga treba, ali ti si sigurno prepoznala. Učini to. 😉

Svi ljudi koji su svojevoljno promijenili svoj život jednog su dana zaključili da je ovoj epizodi njihova života kraj, pa kako god bilo i onda (godinama) radili na promjenama i sebe i svojih okolnosti. Nema jednostavnog puta ni prečice, moraš odraditi svoje tapkanje u mraku, hodanje, padanje, plakanje, dizanje i ponovo i ponovo. Uloži vrijeme i trud. Biraj svoj put, svoje ljude, svoju okolinu. Sve možeš. Nađi ono što te čini sretnom, nekog ili nešto gdje prirodno postojiš, bez truda, bez poze, bez razmišljanja, gdje jednostavno ne bi pripadala nikakva drugačija nego baš takva kakva jesi, savršena u svojoj potpunoj nesavršenosti.

Sreća i sloboda

Ganjaj sreću. Mislim da se pred srećom mogu sakriti svi drugi životni darovi. Ganjaj slobodu, usko su povezane njih dvije, sloboda i sreća. Odradi sve što trebaš (uspone, izazove, napore, teže izbore, teže uspone, teže napore i u trnje zarasle tornjeve dvoraca). Sloboda i sreća će ganjati tebe.

A budući da su tijelo i um dio istog sustava (kakvog li iznenađenja), rastegni osmijeh, pusti glazbu koja te veseli i daj tijelu dobru hranu i dnevnu dozu kretanja. Kreni marljivo raditi na svojim ciljevima. Drži ravnotežu. Diši. Osvijesti koliko je fantastično ovo naše postojanje.

Javim se kad se iskopam iz lavine zvane Povratak u stvarnost, školu, život ili kako već. Držim ti fige, ako ti išta znači. Javi kako ti ide. Da ne pričam stalno sama sa sobom. Jako me razveseli svaka reakcija (časna pionirska). Napiši tri riječi. Nije glupo. U međuvremenu, prati me na Facebooku i Instagramu jer zajedno smo jače i znamo puno više!

Mašem ti s obale!

Ne pretjerano vitka, ali prilično fitka Ines 🙂

A što ti kažeš na ovu temu?

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.