Kako smršaviti do Božića

Znam, znam, nestala, nema me, ni mene, ni mojih traktata o hrani, vježbanju, stanju uma i mršavljenju. Pisala sam samo kratke forme. Ali baš ono kratke, najkraće. Njih sam objavljivala, skupa sa slikama hrane, (prilično) redovito na Instagramu. Tamo me je najlakše pratiti. Ako me pratiš, znaš što mi muž ima za ručak i prije njega.

Život mi se i dalje kotrlja brzinom munje. Tebi? Nije se puno usporio, rekla bih da sam se ja malo ubrzala. Uspjela sam više-manje pohvatati konce života, rutinirati dio dnevnih aktivnosti, organizirati obiteljsku logistiku, ponešto se i naspavati. E, naspavati se, to je posao!

Kako si, kako su ti treninzi i hrana? Hvala dobro, a tvoji?

Muči me uobičajena jesenska problematika: vrijeme. U praksi je to ono kad se pitaš kako od jednog sata napraviti dva, kako razdružiti vremensko-prostorni kontinuum i slična metafizička pitanja kojima se majke troje djece bave u svoje slobodno vrijeme. Neke dane u to uložimo obje svoje slobodne minute. Čak je došlo do toga da sam, pritisnuta posvemašnjom nestašicom vremena, išla na treninge u sve moguće sate. U 8 i u 9 i u 11 i u 10:23, ili pak sumanutih 12:41. Uopće mi nije dobro sjelo to čeličenje i promjena i neizvjesnost. Mislim, tko tako trenira? Spontani i normalni ljudi, reći ćeš. I vjerojatno ćeš biti u pravu. Pih!

Pa dobro, eto i to se dogodilo, izašla sam iz svih svojih okvira i živjela na rubu (bok, Dančika) da ulovim par treninga tjedno jer bolje išta nego ništa. I jer vrijeme jednostavno nije željelo ni popustiti ni usporiti pa sam onda morala ja. Ponekad trebaš otići na trening u 10:27. Da vidiš koliko voliš trening u 6 i svoju, uvjetno rečeno, normalnost. Bolje rečeno navike. Stvorila sam navike. Navikla sam na trening u 6. I to odavno. Kako nevjerojatno, a kako dobro zapravo! To znači (za sve nas, khm-khm) da možemo sve što hoćemo i u što uložimo vrijeme i energiju.

A hrana? Jela sam kako sam stigla. Neke dane baš sjajno, neke dane otužni obrok sačinjen od jaja na oko s kiselim krastavcima. Bilo je i boljih gurmanskih perioda u ovoj mojoj kratkoj karijeri, ali imala sam i sasvim solidnih uradaka. Neka trojka. Eh, a ja volim biti odlikašica. No, s vremenom skužiš da ne možeš briljirati na svim poljima istovremeno i pritom uvijek pobjeđivati i naučiš biti privremeno zadovoljna trojkama. To ne znači da ćeš ih zauvijek gledati i smješkati im se na poljima koja su ti važna. O, ne, tamo gdje je bitno, tamo idu petice, hitno i zauvijek.

Bitna hitnoća i hitna bitnoća

Ali, koliko je hitno, to tvoje hitno? OK je staviti čak i bitnu hitnoću na čekanje i na pauzu jedno kratko vrijeme. Ne dugo, ne zauvijek i nikako ne stop. Pauza. Ravnoteža. Udahni, izdahni, saberi se, odradi druge stvari i nastavi gdje si stala. Ako ima prašine, otresi i dobro je. I onda zvizni play. Pauza je legitimna. Podržavam pauze, bolje su od raspada. Samo se sjeti da pauza nije stop. Iza nje ide play.

Uglavnom, moj fokus na mršavljenje je bio na pauzi (to je očito znak da sam zadovoljna rezultatima, a ne bih zapravo trebala biti sasvim zadovoljna jer nije gotovo), ali očuvala sam status quo i malo predahnula. Falilo mi je strukture i povezanosti. Ali OK, nazovimo to pauzom. Zadnjih mi se dana ponovo čini da sam skupila škrinjicu snage za iduću rundu, raščistila gužvu i da ću se malo sustavnije i pozabaviti hranom i vježbanjem. Bolje prije nego poslije.

Aleksa, vrati se doma! Skuvala san ti paštašutu!

Zanima te di san bila ono kad me nigdi nije bilo? Dobro, evo. Krenimo od kraja. Prošli tjedan mi je bio rođendan. 42. To mi se nekoć činilo brojkom koja označava da ti je život završio prije dvadeset godina. Dobro, ne baš dvadeset, ali jedno sedamnaest, osamnaest. A onda sam odrasla. 😀 A danas? Pa čini mi se da su četrdesete stvarno zlatno doba.

Trenutno mislim kako sam najbolja verzija sebe koju sam ikad vidjela. Dovoljno stara, dovoljno mlada, dovoljno svoja, dovoljno dovoljna. Najizbalansiranija. Najsretnija. Najzahtjevnija. Najdarežljivija. Najviše u dosluhu s onim što u svojoj biti jesam i što me pokreće, veseli i razlikuje od svake druge osobe na ovom svijetu. To ne znači da sam i drugima najbolja verzija koju su upoznali, može biti da na van sve i dalje izgleda isto. Možda i gore. Ali ja vidim razliku otkad sam ubacila svoju osobnu sreću u svaku formulu. Vidim i osjetim.

Čini mi se da sam ugurala pet života u ove svoje 42. Svašta čovjek stvori, doživi i pregrmi. Da ne povjeruješ, zapravo. I ljubav, smijeh, suze, obitelj, obrazovanje, karijere, egzistencijalne brige, odgajanje djece, preodgajanje sebe. I onda kad tako lijepo napraviš krug par puta, shvatiš da možeš ići dalje, kao u igrici, riješiš nivo i odeš na idući.

Leonardo ili Pero

Naletjela sam nekidan na zanimljivu izjavu, navodno Da Vincijevu, da ljudi koji ostvaruju snove rijetko kada sjede i čekaju da im se stvari dogode. Oni izađu i dogode se stvarima. Pa da je izjava Perice iz lokalne birtije, dobra je.

I tako sad imam definiciju svog ponašanja u posljednje vrijeme. Službeno je, idem okolo i događam se stvarima. I dalje mi dođe da zbrišem tri puta dnevno pod dekicu, pokrijem se po glavi i pravim se da nisam tu. Ali tako mi dođe uvijek kad sam izvan svoje comfort zone. Mrvicu sam već i na ovo vitkanje oguglala. Mislim, svatko tko to želi zna što radim, što jedem i gdje sam. Meni je inače to situacija za zabrinut se i hitno zbrisati. Pa me evo, ne bježim, tu sam, pravim se da je sve OK. Ma šaaaalim se, više se ne pravim, sad je zaista već OK.

Jedno vrijeme sam imala osjećaj da su svi obučeni, a samo ja gola, jer govorim i pišem o stvarima o kojima ljudi uglavnom šute. A sad, jednostavno, navikla sam se. I OK mi je. Inspiriram sebe na bolje izbore, držim se motiviranom i lakše mi je kad znam da nisam sama u tom pohodu. Nadam se da time motiviram i druge. I to mi je dovoljna racionalizacija, mogu s tim živjeti.

Red pill, blue pill

Život mi se u posljednjih godinu dana gotovo sam ovako posložio, sve me poguralo u istom smjeru. Nudili su mi se čudni izbori i opcije, uvijek u paru po jedan potpuno neprihvatljiv i jedan izazovan. Neprihvatljive, dosta logično, nisam mogla prihvatiti, izazovni su zvučali kao da dolaze s ruba pameti. Red pill, blue pill slučaj.

A svemir je odigrao gomilu poteza sam, bez mog upliva. Nisam više ni u strahu, prošlo me je. Kako jedna divna Sandra kaže: Pusti se, sve je kako triba. Pustila sam se promjeni, otvorila oči, pustila znatiželju s lanca, spustila obrane, odvezala se i odgurnula. I sad gledam, učim, padnem, dignem se i trudim se uživati u putovanju. Vjetar pomalo puni jedra, a ja učim broditi.

I dalje sam u ulozi supruge i mame koja kuha, razvozi, ljubi, grli, snaži, tješi, pomaže, usmjerava, odgaja i drži tri kantuna kuće. Nastavljam i sa svojom ulogom Vitke pa kuham, fotografiram i jedem dostojno aliasa i trudim se uloviti četiri čarobna treninga tjedno. Sad sam mjesec dana intenzivno bila i maslinarka. I ta uloga postaje zahtjevnija, ali i zabavnija kako maslinici rastu. A u međuvremenu sam još odlučila pokrenuti svoj posao. I pokrenula sam ga. Otvorila sam svoje Čarobne riječi i počela raditi. Stvaram sadržaj, pišem, radim kao vanjska suradnica.

Da mi je netko prije dvije godine, ma čak i prije godinu dana rekao kako će mi život izgledati danas, prilično bih se iznenadila. Zvuči otrcano na entu, ali zaista nikad ne reci nikad, a ja jesam prije jedno desetak mjeseci i to dvaput. Otvori oči, uši i um i iskoristi dobre struje. Mislim da sam to naučila, konačno.

Želiš li biti hrabra ili biti hrabra

Unatoč svim strahovima i svemu što sam smislila kao razloge protiv, prevagnuo je razlog za. Na momente sam mislila da je sve skupa suludo. Na momente da je sve skupa najbolja stvar ikad. U idućem trenu sam se pravila da ta situacija ne postoji. Trenutak iza toga bila sam u euforiji, već idući mislila kako je pokretanje svog posla najgora ideja na svijetu i kako je najbolje da to otkažem dok je vrijeme. No, ništa od odustajanja. Izašla sam i događam se stvarima. Kad malo bolje promislim, zar nisam tu gdje jesam zato što se od malih nogu događam stvarima. Samo sam u međuvremenu otkrila odraslost, strahove, otpore i kočnice. No, 42 je stvarno argument. Kad ću, ako ne sad. I tko će to napraviti za mene, ako ja neću.

Hoće li biti strašno ako ne uspijem. Paaaa, što ja znam, valjda neće. A hoće li biti strašno ako nikad ne pokušam? Ne znam, mislim da bi to bilo strašno. Odabrala sam ne vidjeti život po tom scenariju. Ne zato što sam uvjerena da je drugi scenarij super. Ne, drugi je posve van pameti i bojala sam ga se. (Baj d vej, pita moj muž: Straha od čega, pobogu, točno? Pa što je najgore što se može dogoditi? Jako je pametan, da. Straha ni od čega i ništa, al ajd ti to meni objasni.) Dakle, s jedne strane ludost koja me plaši, s druge nemoguć izbor. Ne mogu se sad okrenuti na peti i reći više nisam životno hrabra i ne želim pokušati. Već sad znam da to ne mogu. Ni pod razno.

Što ću sve raditi, čime ću se sve baviti, što će mi donijeti sreću, čemu ću se najviše radovati, u čemu ću biti jako dobra, trenutno se to pitam. Ne znam, teško mi je vidjeti budućnost odavde. Ali znam da mi se alternativa ne sviđa i da s njom ne mogu živjeti. A i sjetila sam se da svemir voli tu naivnu, budalastu odvažnost s osmijehom. Pa, evo je. Opet.

Eto di san bila ono kad me nigdi nije bilo. Sad znaš. Preporuči me za posao, molim te, ako čuješ da netko treba (koloraturnu) content writericu, iskusnu stručnjakinju za komunikaciju, marketing i odnose s javnošću. Znaš je. Hvala ti.

Khm, nego, mršavljenje

Nego, vratimo se mi svojoj temi. Mršavljenje do Božića, da. Valjalo bi se ponovo primiti posla. Onako za ozbiljno, s planom, detaljima izvršavanja, svime. Baci oko na sedam ključeva, trebat će nam ta znanja. Trebat će nam i jelovnik, trening, pisanje dnevnika i stanje uma. Ha? Idemo? Računala sam malo, danas je 20.11. do Božića je još pet tjedana. Do Nove Godine šest. Hm, to je sasvim solidan period za popraviti liniju u struku, utegnuti se i malo se dovesti u blistaviju formu.

Fućkaj ti ove novogodišnje i slične odluke. Ajmo mi biti praktične pa se odmah uhvatiti posla. Ionako je ovo o čemu se ovdje radi stil života i korjenita promjena, nije kratka dijeta nakon koje se možeš nesmetano vratiti starim navikama. Nema ni rezultata preko noći, ni instant, ni jedna veličina pristaje svima, ni unisex. Ništa od navedenog. Sve ionako traje zauvijek. Je, gadno zvuči, ali čovjeku čini dobro.

Krenemo sad, zabavno je, imamo rok, ganjamo ciljeve. Jest da je ovo cjeloživotna stvar, ali  od nekud moramo krenuti. Kreneš od bolje hrane i od vježbanja sada. Ne radi mene. Ni radi haljine,  ni radi muža. Radi sebe, prvenstveno radi sebe. Ti ćeš sama sebe nagraditi novom kemijom u mozgu, novim izgledom i novim osjećajem u vlastitom tijelu. A tko zna, možda posve poludiš i odšećeš na idući level. Vidiš da je to očita posljedica. Njeguj tijelo, duh, um i ideje. Ne gledaj se zadržati na dobrom mjestu. Budi dobro mjesto sama sebi i nosi svoju mikroklimu sa sobom.

Ovako ćeš smršaviti do Božića, Uskrsa, ljeta, rođendana, bilo kojeg datuma: hrana, trening, odmor. Nema čarobnijeg od ovoga.
  1. Hrana: Za početak, najvažnije: sva smećehrana van, puno povrća, juhe, zdravih masnoća, jaja i što domaćijeg mesa u kuću. I voća isto. Imaj tjedni plan, kupuj namirnice unaprijed, kuhaj unaprijed, uglačaj logistiku, o tome ti ovisi uspjeh.
  2. Nađi kretanje koje ti odgovara. Bitno je da je zgodno, usput, uklopivo, motivirajuće. Nemoj poduzimati nemoguće, poduzmi izvedivo ili na granici nemogućega. Ja idem u teretanu do koje mogu doći u tri minute pješice zatvorenih očiju u šest ujutro. To je moja granica nemogućega. Jedino, pojačat ću treninge, i imati plan treninga i u dane kad mi se ne da imati plan treninga i kad bih samo ljenčarila na traci ili doma. Pet tjedana, pih, pa to će proletjeti, ni okrenut se neću.
  3. Spavaj, odmaraj, čitaj, radi stvari od kojih ti srce pjeva. Budi dobra sama prema sebi. Pazi se kao dragocjeno biće. A to na kraju i jesi. Rijetka, dragocjena i jedinstvena.

Ha? Što kažeš? Hoćemo pet tjedana voditi dnevnik (kolutam očima u sebi na taj dnevnik, ali ću ga voditi), naučiti osluškivati tijelo i biti zapravo jako, jako dobre prema sebi? Ja sam za! Čupam stare jelovnike i treninge i bacam se na posao. Toliko vremena imam, sat dnevno za trening i nešto više za hranu, fotografiranje i objavljivanje.

A sad hitro, hrana, trening, promjena. Prva četiri dana su najteža, kasnije se navikneš. Kad padneš, digni se i nastavi. Kupi hranu, pripremi svoje jelovnike, spremi hranu za sutra, sutra odi na trening i spremi hranu za preksutra. Ovaj tjedan se uhodamo, pregrmimo prva četiri dana i od idućeg ponedjeljka smo zmajevi. Švicarski zmajevi. Zvuči precizno. I mrvu nadrealno. Sviđa mi se.

Disciplina je odličan oblik ljubavi prema sebi. Osnaži čovjeka. Baš jako volim izvući najbolje od sebe. Ti?

A što ti kažeš na ovu temu?

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.